Mozak Alberta Einsteina

Alen Pajtak, cand. med.
student 2. godine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

   Albert Einstein smatra se najvećim znanstvenikom 20. stoljeća. Rođen je 14.03.1879. u Bavarskoj gdje je njegova obitelj imala maleni dućan električnim strojevima. Kažu da Einstein nije progovorio do svoje 3. godine, ali je često pokazivao briljantnu bistrinu. Sa 12. godina samostalno je naučio temelje geometrije. Einstein nije volio školu te je, kad se njegova obitelj zbog poslovnih padova odlučila preseliti u Milan, u dobi od 15. godina napustio školu i otišao sa svojima u Milan (kasnije je u svojim sjećanjima napisao: 'Velika je pogreška misliti da se užitak gledanja i otkrivanja stvari može promovirati prisilom i osjećajem dužnosti.'). Ipak je nastavio školovanje i završio je srednju školu u Arrau u Švicarskoj, a zatim upisao Švicarsku Nacionalnu Politehničku školu u Zurichu. Godine 1905. objavljuje svojih pet kapitalnih radova u kojima opisuje opću i specijalnu teoriju relativnosti, a za što je 1921. dobio Nobelovu nagradu (za unaprijeđenje kvantne mehanike). Prvo akademsko zvanje dobio je 1909. na Svečilištu u Zurichu. Mijenjao je radna mjesta sve do 1913. kad je postao direktorom 'Keiser Wilheim' instituta za fiziku u Berlinu. Kad je Hitler došao na vlast Einstein je odlučio napustiti Njemačku i otišao je u U.S.A. gdje je dobio radno mjesto na 'Institute of Advanced Study at Princeton', New Jersey. Einstein se zalagao za mir te je 1939. zajedno s nekim svojim kolegama poslao pismo predsjedniku F. D. Rooseveltu o mogućnosti da je Njemačka odučila napraviti atomsku bombu. To je potaknulo amerikance da pokušaju napraviti vlastitu atomsku bombu, ali Einstein nije igrao nikakvu ulogu u tom naumu. Četrdesetih i pedesetih zagovarao je očuvanje mira. Albert Einstein je umro 1955. od puknuća aneurizme abdominalne aorte.
   Einstein se smatra osnivačem kvantne fizike, te jednim od najinteligentnijih ljudi u povijesti čovječanstva. Pa tako nije ni čudo da su mnogi liječnici, napose neurolozi, željeli proučiti njegov mozak i utvrditi da li postoji stvarni anatomsko-fiziološki temelj njegove genijalnosti. U tu svrhu, uz Einsteinovu privolu, te privolu njegove obitelji, obavljena je obdukcija koju je vodio patolog Thomas Harvey. Unutar 7 sati od njegove smrti mozak je izvađen, izmjerena je masa mozga, te je fiksiran 10% formalinom. Pregledom nisu zamijećene neke naročite neuropatološke promjene, osim onih karakterističnih za dob. Nakon fiksacije načinjena su neka mjerenja, te mjerne fotografije mozga iz svih aspekata.

Cerebralne hemisfere su zatim izrezane na 240 kockica, od kojih je svaka imala volumen otprilike 10 kubičnih centimetara. Zatim su napravljeni histološki rezovi pojedinih kockica. Pregled Einsteinova mozga upućuje na ovo: Mozak je relativno sferičan. Uocena je umjerena atrofija oko fisura u centralnoj regiji obiju hemisfera (do mjere koja je uobičajena za osobe te starosti). Tada je Einsteinov mozak uspoređivan s kontrolnom skupinom koju su sačinjavali svi mozgovi muškaraca dostupni u to vrijeme u 'Witelson Normal Brain Collection' na MacMaster sveučilištu. Tu zbirku sačinjavali su mozgovi dobrovoljaca bez neuroloških i/ili psihijatrijskih poremećaja. Kako je poznato da se mjere mozga mijenjaju sa starenjem Einsteinov mozak je uspoređivan i sa mozgovima 8 ljudi starijim od 65 godina. Iako žene imaju manji mozak, Einsteinov mozak je takoder usporedivan sa 56 ženskih mozgova iz iste zbirke. Direktna kaliperna mjerenja su, dakle, napravljena i na Einsteinovu i na mozgovima kontrolne skupine, a sva ostala mjerenja su očitana sa mjernih fotografija. Einsteinov mozak statistički se nije razlikovao od većine mozgova kontrolne skupine. Masa, duljina i visina cijelog mozga, veličina korpus kalozuma, te mjere frontalnog i temporalnog režnja se nisu razlikovale od mozgova u kontrolnoj skupini. No, razlika je postojala u širini mozga. Najšire mjesto hemisfera (i ujedno mjesto mjerenja širine) je područje parijetalnog režnja. Svaka hemisfera Einsteinova mozga je bila 1 cm (15%) šira nego one u kontrolne skupine. Na tom mjestu je uočena i jedinstvena morfologija vidljiva na površinama obiju hemisfera koje inače pokazuju uobičajenu anatomsku građu: stražnja uzlazna grana Sylviusove brazde se nastavlja i spaja na postcentralnu brazdu. Posljedica toga je nepostojanje parijetalnog operkuluma (prednjeg dijela supermarginalnog girusa), koji se normalno razvije izmedu te dvije brazde tijekom fetalnog razvoja). Ova morfologija uočena na obje hemisfere Einsteinova mozga nije primijećena ni na jednom od mozgova kontrolne skupine, te ni na jednom mozgu postojećih objavljenih zbirki mozgova. Značajno je takoder da parijetalni režnjevi pokazuju asimetričnost, dok su mu parijetalni režnjevi bili simetrični. Simetričnost je bila posljedica toga da je njegov lijevi parijetalni režanj bio veći nego obično tako da je sličio na desni.

Kad je utvrdena anatomska različitost Einsteinovog mozga pokušalo se objasniti zašto bi upravo različitost parijetalnog režnja doprinosila njegovoj višoj inteligenciji. Upravo parijetalni režanj (preciznije: BA7, BA39-40) je jedno od mjesta heteromodalnog asocijacijskog izokorteksa [vidi: Ustroj i djelovanje moždane kore, 2.3, 4.4], a ti dijelovi mozga, točnije, asocijacije u tim arejama moždane kore izmedu ostalog čine i semantičko znanje (važno je napomenuti da savladavanje aritmetičkih činjenica predstavlja jedan dio semantičkog znanja). U Einsteinova mozga spajanjem brazdi dolazi do redukcije ukupne veličine brazdi u parijetalnom režnju, što je još jedan prilog pretpostavci da brazde nastale u funkcionalno povezanim regijama, umjesto da omogućuju efikasnu aksonalnu povezanost izmedu suprotnih zidova girusa, dijele regiju i stvaraju manju funkcionalnu povezanost (Van Essen).

Mozak (tj. 'kockice' mozga) Alberta Einsteina još uvijek se većim dijelom nalaze kod dr. Harveya (patologa koji je vršio obdukciju).