Ideomotorno djelovanje: Neurološko objašnjenje stoljetnih zabluda

Alen Pajtak, cand. med.
student 2. godine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

doc. dr. sci. Goran Šimić, dr. med.
Zavod za Neuroznanost Hrvatskog instituta za istraživanje mozga
Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Čovjek je biće koje traži objašnjenja za stvari što se događaju oko njega. No, iako se voli smatrati racionalnim, u nedostatku logičnosti sklon je povjerovati u iracionalno, a neobjašnjene procese prozvati paranormalnim. Ovakvo samozavaravanje mu se kroz povijest uvijek vraćalo kao oružje protiv sebe sama. Jedan od primjera za to je i ideomotorno gibanje.
   Još je davne 371. godine zabilježena pojava upotrebe njihala (obično malog prstena obješenog o kratku uzicu) iznad ploče s kružno ispisanim slovima abecede. Njihalo je služilo kao kanalizator čovjeku-mediju preko kojeg bi 'nevidljive sile' odgovarale na postavljena pitanja pomicanjem njihala od slova do slova. U današnje vrijeme široko je rasprostranjena upotreba tzv. Ouija ploče. To je igrica što se sastoji od ploče na kojoj se nalaze slova abecede i nekog pokretnog predmeta koji se klizeći po ploči zaustavlja na određenom slovu. Igra se tako da svi sudionici prime ruku osobe koja drži 'kazalo', te sudjeluju u njegovom klizanju po ploči, a da nitko svjesno ne ulaže silu u njegovo micanje. Sudionici često ostaju zadivljeni činjenicom da se 'kazalo' zaustavilo baš na slovu na kojem su željeli i pretpostavljali da će se zaustaviti.
   Početkom 19. stoljeća mnogi su kemičari bili uvjereni da slične metode mogu poslužiti u analizi sastava kemijskih spojeva. Tako je npr. prof. Gerboin iz Strasbourga objavio čak cijelu knjigu o upotrebi njihala u kemijskim analizama. Njegova 'dostignuća' proučavao je sredinom 19. stoljeća i francuski znanstvenik Chevreul. Chevreul je bio fasciniran spoznajom da se njihalo postavljano iznad posude s živom doista ponašalo u skladu s očekivanjima. Nakon većeg broja pokusa, u želji da dokaže kako je nepoznata sila uzrok ponašanja njihala, stavio je staklenu ploču izmedu žive i njihala. Na njegovo iznenađenje, oscilacije njihala su se smanjivale i na kraju zaustavile. No, kad bi ponovno odmaknuo ploču njihalo bi nastavilo prijašnje gibanje. Stoga je odlučio staviti povez na oči dok bi njegov asistent stavljao staklenu ploču na posudu. Nakon što je uočio da se oscilacije njihala ovaj put nisu poklapale s prisutnošću staklene ploče nad posudom s živom, zaključio je da se njihalo miče samo kada on pretpostavlja da će se pomicati.
   Chevreulov suvremenik i jedan od najvećih engleskih znanstvenika, Michael Faraday, nastojao je također 'paranormalne sile' objasniti prirodnim zakonitostima, čime je izazvao bijes brojnih pristalica spiritualizma. Tzv. 'table turning' je u ono vrijeme bio popularni društveni događaj pri kojem bi se manji broj ljudi (tzv. 'sitters') sjeli oko stola, te na nj položili ruke. U tijeku seanse stol bi se naginjao, okretao, ljuljao ili pak (prema nekim 'očevicima') čak i uzdizao i lebdio iznad poda. Faraday je najprije ustanovio da se stol ne pomiče kad je pažnja učesnika seanse usmjerena na nešto drugo, odnosno kad nisu stvorili prethodnu zajedničku viziju o tome kako bi se stol trebao pomicati. Zatim je zapazio da se stol također neće pomicati kad polovica učesnika očekuje njegovo pomicanje u jednu, a druga polovica u drugu stranu. Stoga je i pretpostavio da se stol pomiče zbog nesvjesnog i nevoljnog pomicanja ruku. Da bi dokazao ovu pretpostavku, Faraday je okupio nekolicinu vjerodostojnih uglednika s iskustvom u ovakvim seansama (uključujući i čuvenog Alfreda Russel Wallacea, suutemeljitelja teorije evolucije prirodnim odabirom) i zamolio ih da nastoje 'učiniti da se stol pomiče', no da sami ne ulažu silu u pomicanje stola. Pritom je Faraday konstruirao poseban stol: na gornju plohu stola stavio je nekoliko slojeva kartona slabo priljepljenih vlažnim ljepilom, te okomitom linijom označio početni položaj slojeva. Nakon seanse u kojoj je bilo predviđeno da će se stol pomicati ulijevo promatrao je položaj prvobitne oznake i vidio da je gornji dio oznake doista zakrenut ulijevo, dok se donji dio prijašnje ravne crte nije znatno pomaknuo iz početnog položaja. Time je dokazao da su sami učesnici seanse bili uzrokom pomicanja stola, iako su oni tvrdili da ga nisu namjerno pomicali. Otprilike u isto vrijeme je i psiholog William B. Carpenter 1852. godine došao do zaključka da je 'utjecaj sugestije u modificiranju mišićnih pokreta toliko snažan da izaziva i nevoljne pokrete'. Stoga su takvi pokreti kasnije i dobili naziv ideomotorni pokreti.
   Mnogi ljudi, a među njima i 'viđeniji znanstvenici', upoznati ili još češće neupoznati s ideomotornim pokretima, nastojali su se okoristiti različitim modifikacijama prijevara utemeljenih na ideomotornim pokretima. Prvak među njima je vjerojatno dr. Albert Adams, profesor patologije na fakultetu iz kojeg je nastalo Stanford sveučilište. On je 1910. godine tvrdio da može postaviti dijagnozu brojnih različitih bolesti samo perkusijom bolesnikovog abdomena. To ne bi bilo ništa čudno da nije zatim ustvrdio da može postaviti dijagnozu jednog bolesnika perkutirajući abdomen nekog drugog koristeći pritom samo kapljicu sasušene krvi prvog bolesnika (npr. dijagnozu sifilisa). Čak je napravio i 'elektroničke' kutije kojima bi omogućio drugim liječnicima da na ovaj način postavljaju dijagnoze na daljinu. Uslijedili su i mnogi drugi slični izumi kojima se obogatio, ali i zaradio titulu 'dekana šarlatana dvadesetog stoljeća'.
   Jedan sličan izum pobudio je veliko zanimanje javnosti u Sjedinjenim Americkim Državama sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kiropraktičar Irving N. Toftness 1971. godine napravio je spravu koju je nazvao 'Toftnessov detektor radijacije' ('Toftness Radiation Detector'). Ova spravica mu je služila u 'otkrivanju mjesta povrede kralježnice'.

   Sprava se sastoji od limenog cilindra što na jednom kraju umjesto poklopca ima prozirnu leću, a na drugom kraju glatki plastični pokrov. Kiropraktičar bi 'osjetljivu leću' prislonio na pacijentova leda i klizio niz kralježnicu, dok bi drugom rukom klizio po plastičnoj površini suprotne strane cilindra. Kad bi leća prolazila po zdravom dijelu kralježnice klizanje ruke po plastici bilo bi nesmetano, no kad bi kiropraktičar došao do oštećenog dijela kralježnice pojavilo bi se povećano trenje što je sprečavalo klizanje. Toftness je održao mnoga predavanja o ovom svome 'otkriću' i naučio mnoge kolege rukovati ovim 'uređajem'. Brojni kiropraktičari zatim su postizali slične rezultate i bili uvjereni u stvarnu djelotvornost Toftnessovog detektora. No, 1982. godine Savezni sud S.A.D. u Wisconsinu konačno je uspio zabraniti upotrebu svih uređaja što rade na temelju Toftnessovog cilindra. Rezultati što su ih kiropraktičari postizali objašnjen je 'lijepljenjem njihove ruke za plastiku' na mjestima ozljede kralježnice uslijed autosugestije što je proizlazila iz prethodnog iskustva s pacijentima. Iako je FDA ('Food and drug administration'), središnja ustanova za kontrolu načina liječenja dobio parnicu tek 1984. godine, ova je praksa temeljito dokrajčena zapravo tek 1992. godine (barem u Americi), kada je u sudskom procesu protiv četvorice kiropraktičara što su koristili uređaj vrlo sličan Toftnessovu i pokusima pred porotom neosporno dokazana zloupotreba ideomotornog gibanja (a svi su uređaji konačno bili oduzeti). U svjedočenju protiv optuženih kiropraktičara pozvan je dr. Ray Hyman. Njegov je zadatak bio pred sudom dokazati neuropsihološki temelj djelovanja ovakvih uređaja. Hyman je za pokus uzeo studente dobrovoljce, te ih podijelio u dvije skupine. Za prvi dio pokusa studentima su pokazane metalne rašlje za detekciju podzemnih voda (dowsers), a zatim je svakoj skupini posebno Hyman demonstrirao njihovo djelovanje. Rašlje se sastoje od dva metalna štapa koje je Hyman držao paralelno sve dok mu se nisu ukrižila u jednom uglu sobe. Tada je rekao studentima da se na mjestu gdje je došlo do ukriženja štapova nalazi tok vode (napomenuo im je da je to vjerojatno kanalizacijska voda). Isti postupak ponovio je i drugoj skupini studenata, ali je rašlje ukrižio u drugom uglu sobe. Kad je naredio studentima iz obje skupine da ponove njegov postupak, na njihovo vlastito iznenadenje rašlje su im se zaista ukrižile na mjestu na kojem im je prethodno rečeno da se nalaze podzemne vode. U drugom dijelu pokusa je upotrijebljena sprava sa površinom za trljanje slična onoj u Toftnessovom uređaju. Studentima je objašnjeno da je to nova naprava koju je izmislio neki doktor iz Oregona, te da služi za pojačavanje percepcije. Hyman je po stolu razbacao igraće karte, a zatim kazao studentima da crvene karte reflektiraju uglavnom svjetlost većih valnih duljina vidljivog spektra, dok crne reflektiraju malo svjetla, no da svjetlost koju reflektiraju sadrži jednake udjele svih valnih duljina. Objasnio im je zatim kako ljudska osjetila (u koži) ne mogu detektirati razliku izmedu ta dva zračenja, ali da se uz pomoć te sprave može pojačati osjetljivost na te razlike. Pokazao je zatim prvoj skupini studenata kako, kad prolazi jednom rukom iznad karata, njegova druga ruka kojom je klizio po ploči, zapinje svaki put kad bi prošao rukom iznad crvene karte. Prilikom demonstracije drugoj skupini studenata ruka bi mu zapinjala iznad crnih karata. Studenti bi zatim ponovili postupak i opet ostali zatečeni rezultatima koji su odgovarali onima prilikom demonstracije. Prvoj skupini trenje ruke o ploču povećavalo bi se kad bi im se druga ruka nalazila iznad crvene karte, dok se isto događalo drugoj skupini studenata, ali kad bi im slobodna ruka bila iznad crne karte. Povećanje trenja izmedu ruke studenta i trljajuće ploče posljedica je samo malo jačeg (ali dovoljnog da poveća trenje) nesvjesnog pritiska o ploču svaki put kad bi im se ruka našla iznad crvene, odnosno crne karte (jedna studentica iz Afrike je bila toliko uvjerena da se radi o 'davoljem poslu' da je bilo potrebno puno vremena da bi joj se objasnilo da se radi o nesvjesnoj vlastitoj reakciji).
   Ovi pokusi su potvrdili koliko velik može biti utjecaj sugestije na ponašanje, odnosno na pojavu nesvjesnih pokreta koji odražavaju našu želju da se posljedice upravo tih pokreta i dogode. U najrazličitijim okolnostima, naši mišići pokreću se i u odsutnosti svjesne percepcije pokreta, a u skladu s našim očekivanjima i danim nam sugestijama, a ovakvo gibanje naziva se ideomotornim gibanjem. Upotreba ili puno češće zloupotreba ideomotornog gibanja susrećemo još uvijek u mnogim područjima ljudske djelatnosti, od medicine i forenzike (u hipnotiziranom stanju čovjek nesvesno nastoji ostvariti očekivanje onoga koji mu daje upute), pa sve do agronomije i geologije. Četiri su najčešća pojavna oblika ove zloupotreba:
1) kao tzv. 'pospješena komunikacija': uslijed ispisivanja slova na ploči pomoću ideomotornog gibanja varalice npr. autistično dijete predstavljaju roditeljima kao superinteligentno (bilo je i sudskih slučajeva gdje su djeca vođena medijem ispisivala da su bila silovana od strane roditelja, a ovi su mediji završili u zatvoru);
2) kao tzv. 'primijenjenu kineziologiju', npr. 'prepoznavanje' alergija, štetnih tvari u hrani, genetski modificiranih namirnica, itd. Jedan od poznatijih slučajeva 'primjenjene kineziologije' je i onaj dr. Wallacea Sampsona, voditelja skupine kiropraktičara koji je pristao na znanstveno testiranje u obliku dvostruko slijepog pokusa. Kiropraktičari su najprije demonstrirali jedan od svojih najboljih 'izuma', a to je da vjeruju da ljudsko tijelo može 'raspoznati i odgovoriti' na razliku izmedu glukoze ('lošeg šećera') i fruktoze ('dobrog šećera'). Dobrovoljcima bi u ležecem položaju, a s jednom rukom podignutom uvis kapnuli kap glukoze otopljene u vodi na jezik. Nakon toga bi kiropraktičar pokušavao gurnuti podignutu ruku dobrovoljca u vodoravni položaj, a dobrovoljci se nisu mogli oduprijeti tom postupku. Kad im je pak kapnuta fruktoza ('dobri šećer') oni su se uspijevali oduprijeti micanju ruke. Kiropraktičari su na taj način pokazali dobrovoljcima da im tijelo 'prepoznaje loš šećer'. No kad je demonstracija načinjena tako da su epruvete s otopinama glukoze i fruktoze kodirane da ni kiropraktičari ni dobrovoljci nisu znali koja je koja, rezultati su pokazali da je učinak 'raspoznavanja dobrog od lošeg šećera' nestao. Wallace je bio vrlo ljut, te uzviknuo: 'Eto vidite, zbog toga više ne želimo surađivati s vama jer nam onda više ništa ne uspijeva. Ja znam da primjenjena kineziologija radi, sigurno nešto nije u redu s tom vašom "znanstvenom metodom"';
3) u nekim aspektima tradicionalne kineske medicine, npr. u postupku dijagnosticiranja bolesti tzv. 'opipavanjem pulsa', te prilikom liječenja odašiljanjem Qi Gong energije (u znanstveno utemeljenom pokusu kad se načini da dobrovoljac ne zna da li prima ili ne prima Qi (citaj či) energiju od Qi Gong medija, on više nakon seanse ne osjeća da su npr. 'njegovi mišići postali jači');
4) Toftnessov detektor zračenja još i danas koristi oko 1-3% kiropraktičara širom svijeta ...